O autoru:
Slobodan Stajić 1947. novinar i putopisac, rođen je u Sarajevu, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu. Autor je brojnih knjiga putopisa.
BAJKOVITA ZEMLJA
Dvanaest hramova
Vožnja između luka isplovljavanja i uplovljavanja trajala je oko pola sata i bila je veoma ugodna. Noćni zastor postepeno se nadvijao nad morem, a prijalo mi je i ćaskanje sa patronesom koja mi je zaželjela dobrodošlicu.
Objasnila mi je da arhipelag ima šest otočića, te da su dva najveća Kleopatrin i Otok nekrunisanih vladarki. Ostala četiri su Herin, Demetrin, Eridin ili Otok grešnica, te najzad Otok posljednjeg smiraja.
- Tokom vašeg boravka, koji će trajati dvanaest dana, bićete u prilici da posjetite dva ostrva, Herin i Otok nekrunisanih vladarki. Prvo ćete obići drugi od ova dva otoka, i na njemu ostati deset dana, dok ćete na Herinom boraviti samo dva dana.
Da se približavamo arhipelagu, nagovijestili su opijajući zvuci koji su dopirali sa prvog ostrva koje nam je išlo u susret.
- Ovo je Kleopatrin otok i on će ostati nedostižan za vas. Ali neću vam stavljati vosak u uši kao što su, u davna vremena, stavljali brodarima kako ne bi čuli opijajući glas sirena, koje su pokušale da omame i Odiseja i ometu njegov povratak Penelopi na Itaku. Želim da osjetite milozvučnost kojom vas dočekuje naš arhipelag. On će vam ponuditi gostoprimstvo, ali ne u svakoj od šest „ostrvskih odaja“, jer to bi bilo previše.
Zahvalio sam se što ću vijedeti i ono što je planirano.
Brodić je u jednom trenutku blago skrenuo udesno i pred nama su se ukazali obrisi sljedećeg otoka i lelujaća svjetlost svjetionika.
- Uskoro ćemo stići. Ovo je Otok nekrunisanih vladarki na kojem ćete, nadam se, uživati.
Motor je utihnuo i kroz nekoliko minuta barka je pristala uz mali mol, gdje su nas sa svjetiljkama dočekale dvije patronese.
- Dobrodošli, rekla je prva od njih. Krenućete sada s nama do vašeg privremenog boravišta.
Oprostio sam se, uz zahvalnost, od tročlane posade i krenuo puteljkom sa patronesama koje su me dočekale.
Put je vodio kroz mirisnu aleju čempresa, uz samo more, čiji su talasi odjekivali poput nestvarnog ditiramba. Puteljak me je donekle podsjećao na onaj sa ostrva Vido, nedaleko od Plave grobnice u Jonskom moru.
Plam koji je dopirao iz svjetljike bio je dovoljan da osmotrim kako je na svakih dvadesetak koraka puteljak obogaćen i mozaicima. Najzad, stigli smo i do prve kuće, ispred koje su lelujala dva plama.
- Ovo će biti vaš privremeni dom, rekla je prva patronesa. - U njemu imate sve, osim savremenih pogodnosti, kao što su frižider i televizor, jer na arhipelagu nema struje. Stoga koristimo plinske svjetiljke. Za hranu ne brinite, imaćete sve što i mi. Glavno jelo svakog dana biće riba, uz brojne salate i neizostavno voće. Uostalom, vidjećete kako to sve izgleda kada ujutro, s prvim zrakama sunca, osmotrite cijeli dekor.
Na kraju mi je poželjela laku noć (kalispera), na šta sam ljubazno uzvratio.
Narednog jutra, zrake sunca, u svojoj razigranosti, prenule su me iz prijatnog sna. Prišao sam prozoru, koji je umjesto zida prekrivao cijelu stranu mog novog doma, te osmotrio terasu, s koje su kamenite stepenice vodile do male pjeskovite plaže.
Na terasi, s koje se pružao divan pogled ka moru, bio je postavljen sto, s mnogo voća. Uskoro se pojavila i jedna od patronesa, koja je donijela uštipke, umak od meda i sok od nara.
- Kada doručkujete i spremite se, zazvonite ovim zvonom koje vam ostavljam, kako bi mogla da dođe jedna od naših, Afroditinih podanica. Ona će vas provodati otokom, te upoznati s draguljima naše biblioteke, gdje ćete naći sve što vas zanima o nekrunisanim vladarkama, kako biste mogli da napišete knjigu.
Nakon doručka, postupio sam prema savjetu i nekoliko minuta nakon oglašavanja zvona pred mojim privremenim domom pojavila se nova patronesa.
Rekla je: Kalimera (dobar dan). Uzvratio sam istim pozdravom.
- Uskoro krećemo na promenadu otokom tokom koje ćemo obići i jedinstvenu biblioteku u svijetu. Jer valjda nigdje pod nebeskim svodom, na ovako malom prostoru, nema toliko knjiga, zapisa, pisama i zabilješki o mnogim poznatim ženama, kao ovdje. Upravo pod ovim egejskim nebom, kao da je utkana sva ta memorija, a to me i nagnalo da se poslije završenog studija književnosti u Atini skrasim ovdje, mada sam mogla da biram grad u kojem ću da se posvetim svom poklonstvu. Posjetićemo sve dijelove otoka, osim rta na krajnjem jugoistoku, gdje se nalazi plaža nas, patronesa, gdje se prepuštamo čarima mora i sunca. Vidjećete koliko je otok primamljiv.
I odista, tokom petnaestak minuta šetnje mogao sam da se uvjerim u to. A zatim je uslijedilo i nezaboravno susretanje sa najčudesnijom bibliotekom koju sam ikada vidio, po kojoj su ovaj otok i cijeli arhipelag jedinstveni. Prvo smo zastali pred jednim od ukupno dvanaest hramova razasutih otočićem.
- Vidite, u drevnim Delfima, ishodištu Apolonovog hrama, pored Pitijskog proročišta postojali su i trezori, poput malih hramova, u kojima je svaka od grčkih državica pohranjivala svoje zavjetne darove, dragocjenosti i arhivu. Tako nešto, ali u ovovremenosti imamo i ovdje. No za razliku od grčkih državica, koje su u trezore pohranjivale nabrojane dragocjenosti, ovdje kod nas su mnoge biblioteke svijeta darivale svoje knjige o ženama, a brojne redakcije slavnih listova presnimljenu dokumentaciju. Tako na jednom mjestu, kao nigdje, imate na hiljade i hiljade zanimljivih životnih storija o uzletima, pa i padovima žena koje su ostavile trag u istoriji i nisu ovim našim ustalasalim globusom prošle bešumno.
Stoga ćete vi, u narednih deset dana, moći da uživate u ovom carstvu knjiga i da koristite podatke koje želite. Razumljivo, čak ni mi, koje ovdje boravimo godinama, nismo stigle da pročitamo ni manji dio onog što je ovdje pohranjeno, ali zato koristomo sižee, koji su dati uz svako djelo.
A sada da vas ukratko upoznam sa načinom rada. Na Otoku nekrunisanih vladarki imamo dvanaest bibliotečko-dokumentacionih hramova, koji su otvoreni od pomaljanja sunčevih zraka do njihovog zalaska i tonjenja. Sve nekrunisane vladarke iz sfere umjetnosti, politike, sporta i drugih oblasti svrstane su poimenično i to po grčkom alfabetu. U prvom hramu su one čija prezimena počinju sa A i Β (alfa i vita), drugom Γ i Δ (gama i delta), trećem E i Z (epsilon i zita), četvrtom H i Θ (ita i thita), petom I i K (jota i kapa), šestom Λ i Μ (lambda i mi), sedmom Ν i Ξ (ni i ksi), osmom Ο i Π (omikron i pi), devetom Ρ i Σ (ro i sigma), desetom Τ i Υ (tau i ipsilon), jedanaestom Φ i Χ (fi i hi) i dvanaestom Ψ i Ω (psi i omega). Znam, reći ćete, a šta je sa onim imenima koja počinju slovima kojih nema u grčkom alfabetu. Ostaviću vam pisano uputstvo i lako ćete ih naći. A važno je spomenuti da su neke naše besmrtnice svrstane ne samo pojedinačno već i grupno, u odjeljcima, na primjer, o nobelovkama, premijerkama, predsjednicama, ministricama, filmskim vedetama, olimpijskim pobjednicama... Ostavljam vam upute i kako ih otkriti.
Potom me ljubazna voditeljka kroz bajkoviti svijet knjiga pozvala da stupimo u prvi hram, naslonjen na šest dorskih stubova, na čijem frizu su bila uklesana dva slova grčkog alfabeta jota i kapa. Na kamenom platou, s obje strane, bile su po četiri bijele zastakljenje vitrine, a nasred platoa bijeli ovalni sto sa dvije stolice. Na stolu su bile dvije knjige, jedna bijelih, a druga plavih korica, a između njih zdjela sa voćem.
- Izvolite, sjednite. Želim da vas upoznam kako ćete se koristiti ovim bogatstvom. S lijeve strane su četiri vitrine posvećene slovu jota, a s desne, isto tako četiri, slovu kapa. Ove dvije knjige služe vam kao putokaz. Plava vas uvodi u carstvo prvog slova, a bijela drugog. Da bih vam sve to što bolje objasnila navedite ime jedne spisateljice čije prezime počinje slovom jota.
Gotovo bojažljivo izgovorio sam ime besmrtne Margerit Jursenar, autorice neprolaznog romana „Hadrijanovi memoari“ i prve žene koja je primljena u Francusku akademiju nauka.
- Za pola minute dobićete sve podatke koje želite, rekla je patronesa otvarajući knjigu plavih korica. - Nemojte da vas buni to što su stranice ove dvije knjige i same označene slovima grčkog alfabeta. Jer sva prezimena u ovoj prvoj, plavoj knjizi počinju slovom jota i kod pronalaženja željene osobe vrlo je bitno drugo slovo u prezimenu. Dakle, kod spisateljice Jursenar to je slovo u.
Zatim je moja sabesjednica otvorile stranu s slovom u i pod rednim brojem osam našla ime Margerit Jursenar. Potom je prišla prvoj vitrini s lijeve strane i pod istim rednim brojem našla bijelu fasciklu u koju su bili pohranjeni svi bitni podaci vezani za slavnu spisateljicu, a sa gornje police dodala mi je i pet knjiga, među kojima su bili i „Hadrijanovi memoari“, „Crna mjena“ i „Ana Soror“.
- Ostaviću vas zakratko da uživate u ovim darovima pisane riječi. Biografije su, kao što vidite, ispisane na grčkom jeziku, ali na poleđini svake strane ima i francuski prevod.
Potom se patronesa zakratko udaljila dok sam prelistavao sižee zapisa o Margerit Jursenar koji su govorili o njenoj neobičnoj životnoj plovidbi i luci smiraja koju je, zajedno sa prijateljicom Grejs Frik, našla na ostrvu Pusti bregovi, u seocetu Nortist Harbur, izloženom stalnim vjetrovima Atlantika; o neobičnoj odiseji rukopisa njenog najslavnijeg djela („Hadrijanovih memoara“), koji je zaboravila u hotelu u Lozani, da bi tek deceniju kasnije bio pronađen i nakon štampanja 1951. donio joj slavu; o njenoj želji da kao rođena velegrađanka najveći dio života provede u usamljenosti, jer je „voljela izdvojenost“; o njenoj opčinjenosti zapisima iz davne prošlosti...
Zanesen onim što sam, bar na tren, vidio, gotovo da nisam ni primijetio kada se vratila moja patronesa.
- Vidite kako je lako ući u „tajne“ našeg carstva. Želim vam da u naredne dane, dok budete ovdje, uživate kao naš dragi gost. Spise kao i knjige slobodno možete nositi i do vašeg odmorišta, ali ih svakog sutona treba vratiti ovdje. Prepuštam vašem izboru koje ćete sve od naših dvanaest hramova obići i šta ćete odabrati. Uostalom, vi najbolje znate šta vas sve zanima. Želim vas na kraju obavijestiti i da će vam svakog dana jedna od naših patronesa, oko 20 sati, donositi večeru, kao i svakog jutra oko osam sati doručak. Mi se svakog jutra i noći pred našim oltarom molimo boginjama i slobodno nam se možete pridružiti. Za potpun ugođaj, na raspolaganju su vam i umilna plaža i čisto more. Ako vam nešto zatreba, imate mehaničko zvono, kojim možete zalelujati i za nekoliko minuta saslušaćemo vašu molbu ili želju.
- Imao bih već sada jednu molbu. U stvari, želio bih da znam koliko ovako ljubaznih patronesa, kao što ste vi, ima na ovom otočiću, a koliko na cijelom arhipelagu. Ukoliko je to tajna, ne očekujem odgovor.
- Nije nikakva tajna, jer vi ste naš dobrodošli gost. Na našem ostrvu ima nas dvanaest, kao i na tri susjedna. Na arhipelagu jedino su nenaseljeni Eridin otok i Ostrvo posljednjeg smiraja. Na ovo posljednje ostrvce odlazimo samo kada neka od nas ispusti dušu ili kada im odajemo pomen, kao i na Dan mrtvih. Inače, našem redu pripada i osam patronesa koje žive van arehipelaga. Šest ih je nastanjeno u Atini, a dvije stalno borave u Aleksandriji. One redovno obilaze tamošnje biblioteke, kao i sve svjetske sajmove knjiga, poput Frankfurtskog, i snabdijevaju nas potrebnom literaturom. One jedine koriste i internet. Tako aktueliziraju podatke koji se nalaze u našim spisima. Ti spisi dolaze brodićem kojim ste i vi stigli. A stižu nam i sve potrebne namirnice, osim voća, kojeg na arhipelagu ima u izobolju. Toliko od mene. Želim vam ugodan boravak. Ako želite da prisustvujete i večerašnjem bogosluženju, ono počinje sa zalaskom sunca pred oltarom u središnjem dijelu ostrva, pored kojeg smo prošli dok smo obilazili hramove.
Opijajući miris tamjana
Pošto sam se već nalazio u hramu jota i kapa, nakon odlaska moje sagovornice otvorio sam i bijelu knjigu, gdje su bili pohranjeni životopisi pripadnica ljepšeg pola čija su prezimena počinjala slovom K. Želio sam da otvorim životni dosje slavne operske dive Marije Kalas. Jer od tri grčke boginje 20. vijeka susreo sam se sa dvije, Melinom Merkuri i Nanom Muskuri, ali ne i sa Marijom Kalas.
Pošto su sva prezimena u bijeloj knjizi počinjala istim slovom, put do Marijinog imena vodio me preko drugog slova u njenom prezimu, a to je bilo a. Našao sam ga pod rednim brojem dvanaest i ubrzo sam otvorio njen kutak u drugoj bijeloj vitrini. Fascikla je bila prepuna, uzeo sam je i ponio u svoje boravište, kako bih o životnoj ustalasanoj plovidbi te besmrtnice čitao na onom dijelu terase, gdje su dvije masline i jedna palma stvarale hlad.
Čitajući Marijin uzlet do nezaborava shvatio sam i kako je život nekada nepredvidiv! Nastavnik, koji je u Njujorku predavao muzičko Mariji, vjerovatno se i danas kaje na onom svijetu što je tvrdio da je ta djevočica netalentovana za muziku! A upravo ta „netalentovana djevojčica“ dosegle je kasnije zvjezdane vrhove... Uostalom, ništa neobično. Nije li i slavni Ajnštajn, kao poletarac, imao slabu ocjenu iz matematike, kao što se i jedan od najvećih državnih sekretara u istoriji SAD Henri Kisindžer u osnovnoj školi svog rodnog gradića u Bavarskoj jedva provlačio s dvojkom iz engleskog jezika, da bi kasnije postao jedan od njegovih najgovorljivijih propovjednika.
U jednom trenutku izazov mora bio je jači od čitanja i prepustio sam se talasima Egeja, da bih zatim desetak minuta proveo i na maloj plaži, a potom se ponovo vratio za sto.
Želio sam da to veče prisustvujem i bogosluženju. Stoga sam patronesu, koja mi je uz neizostavno „dobro veče i izvolite“ (kali nihta i oriste) donijela večeru, zamolio da me posavjetuje kako da se obučem za odlazak u molitveni hram pod otvorenim nebom. U stvari, da li ima nekih posebnih ostrvskih pravila?
- Nema, jer svi smo mi obični smrtnici, rekla je da bi zatim nastavila: Ljudi su bliži Bogu ili bogovima, kako hoćete, što su jednostavniji. Mi, patronese, na bogosluženje odlazimo istina u roza odorama, mijenjajući tako naše tamnoplave, koje su nam zaštitni znak. Ali to su potpuno istovjetne, skromne haljine, samo je razlika u bojama. Dakle, skromnost se uzima kao vrlina, koja je kod istinskih vjernika prisutna i prilikom građenja hramova. Izuzetak su, naravno, samo središnji ritualni centri. Jer što je čovjek bliži bogu njemu su potrebni manje uzvišeni hramovi ili crkveni zvonici i munare. Duša nas vodi do nebesa, a ne uzvišenost bogomolja. Ali tog svetog pravila se u ovom našem svijetu valjda jedino pridržavaju drevni Druzi, kao i isposnici i pustinjaci ... Blagodarim vam na razgovoru i vidjećemo se večeras.
Poslušao sam patronesin savjet i za odlazak na ispovijest bogovima i boginjama obukao tamnoplavu majicu i svijetloplave hlače. Prethodno sam posjetio hram, gdje sam prema uputstvu, vratio fasciklu, koja me je „upoznala“ sa Marijom Kalas i njenom zaista burnom plovidbom, kako sa ljubomornim životnim saputnikom Đovanijem Batistom Meneginijem tako i sa samoživim brodovlasnikom Aristotelom Onazisom, koji je, poslije prvobitne idile, potpuno „zaboravio“, nakon poznanstva i već prvog krstarenja jahtom „Kristina“ sa Žaklinom Kenedi.
U vrijeme predviđeno za molitvu, oko 20,30 sati, dok se suton već prelijevao u noć, bio sam u malom molitvenom amfiteatru, u čijem je pročelju bio oltar, koji je krasila ikona s ženskim likom. S obje strane oltara, na dva postamenta, bila su upaljena i kandila. Svuda se širio opojni miris tamjana, koji je dolazio iz kadionice, koji je prvosveštenica prinosila svakoj od prisutnih patronesa kako bi se potom naklonile. Kada mi je prišla, i sam se poklonio. Potom sam se popeo na posljednji, osmi stepenik amfiteatra kako bih posmataro cijeli prizor.
Bilo je to bogosluženje prožeto mnogobožačkim ritualima. Nakon što je prvosveštenica završila molitvu, jedna djevojka počela je da svira citru, a opijajuće zvuke pratile su i patronese, umilnim pojanjem.
Prizor je bio gotovo nestvaran. U dolazećoj noći, na jednom sićušnom ostrvu, jednog malog arhipelaga, uživao sam kao da se nalazim u rajskom okruženju.
Sve skupa trajalo je oko pola sata. Klimnuo sam glavom prvosveštenici u znak blagodarnog otpozdrava, a djevojci koja mi je dala savjete zahvalio riječima efharisto poli (veliko hvala).
Istim puteljkom kojim sam stigao do oltara, vratio sam i do svog boravišta. Usput sam razmišljao i o razgovoru koji sam vodio sa djevojkom koja mi je donijela večeru, te blizini Bogu onih koji to čine smjerno, ne napadno. Ali, ako bi to i stvarno bilo tako, onda su mnogi ljudi u mojoj rodnoj Bosni i Hercegovini dosta udaljeni od Boga, jer oni i u malim selima grade bogomolje kao da su saborne.
Sjetio sam se još jednog detalja, od prije više od četrdeset godina. Kao tadašnji predvodnik studentske organizacije Pravnog fakulteta u Sarajevu, predložio sam, uz ostalo, i veću toleranciju prema religiji i religioznim ljudima i tada sam dočekan „na nož“ od nekih „zakletih komunista“ iz tadašnjeg političkog i studentskog rukovstva. Ali, sve se mijenja... Nakon demokratskih promjena, upravo su ti isti napadači stajali u prvim crkvenim redovima i safovima, a jedan mi je čak, u svom neznanju, rekao kako ide na džumu u četvrtak!
Odista, lelujav je put lažnih pobožnika... A kameleonstvo tih ljudi za sva vremena spoznao sam još u suton sedamdesetih godina prošlog vijeka, prilikom izbora časnog profesora Hamdije Ćemerlića za rektora Sarajevskog univerziteta. Jer oni koji su najviše agitovali protiv njega, zbog profesorove pobožnosti, kada je i stvarno izabran prvi su mu „oduševljeno i od srca“ čestitali na izboru!
Razmišljajući o svemu tome, zarekao sam se da dok budem boravio na Afroditinom arhipelagu više neću prizivati u sjećanje te Janusove, dvolične podanike kako mi ne bi kvarili predivni ugođaj i duševni mir.
Pismo od prvosveštenice
Moji ostrvski dani proticali su kao u snu. Obilazio sam hramove i divio se njihovom bibliotečkom bogatstvu, ali sam pomalo bio i sjetan što sam u tom moru knjiga, životnih opisa i spisa bio gotovo tek puki posmatrač. Jer teško je bilo među hiljadama i hiljadama knjiga i sižea obaviti najidealniji izbor. Na um su mi često padale i riječi slavnog Aristandera iz Telmesa, izgovorene dok se školovao na obalama svetog Nila, da su knjige sačinjene poput hramova Tebe i Memfisa, čija se svijetla strana naizmjenično smjenjuje s tamnom.
Tokom rijetkih predaha prepuštao sam se egejskim talasima da me miluju, a svako veče odlazio sam i na molitvu. Za razliku od sarajevskih dana, kada sam se snu prepuštao, po pravilu, sat-dva iza ponoći, ovdje sam to činio znatno ranije. Ali sam se zato i ranije budio, s prvim zrakama sunca. Potom bih, do doručka, šetao obalom, povremeno naglas izgovarajući Solonove ili Ciceronove besjede, koje sam izučuvao još dok sam se bavio govorništvom.
Jedno jutro, u stvari petog dana moga boravka, patronesa mi je uz doručak donijela i pisamce u bijeloj koverti. Prvo sam pomislio da, kojim čudom, neko nije otkrio moj tajnoviti boravak i da mi sada šalje neku poruku. Ali moju radoznalnost ubrzo je prekinula djevojka koja ga je i donijela:
- To je pismo od prvosveštenice.
- Od one patronese koja vodi bogosluženje, upitao sam.
- Da, uslijedio je odgovor.
- Kako se ona bira?
- Svakih šest mjeseci, između nas dvanaest. Dakle, u šest godina, svaku od nas zapadne pola godine da se nalazi na tom uzvišenom mjestu. Tih pola godina prvosveštenica ne samo da predvodi obred dva puta dnevno, nego je i prva među jednakim na našem otoku. Ona je mala gospodarica. Istovjetna je situacija i na tri susjedna, nastanjena ostrva. Tako na cijelom arhipelagu uvijek imamo ukupno četiri prvosveštenice, a trenutno najstarijoj pripada i uloga glavne kormilarke našeg malog otočja. Ona jedino može da obilazi sve otoke, za razliku od nas ostalih koje smo vezane isključivo za svoje ostrvo. Izuzetak su samo tri članice posade brodića „Afrodita“, koje bira glavna prvosveštenica, ali i njihov izbor traje samo šest mjeseci. Pri tome gospodarica vodi računa da te tri članice posade nikada ne budu sa istog ostrva. Mislim da sam vam dosta rekla i sada vas ljubazno pozdravljam.
- Prije odlaska, želio bih da vas pitam da li ste vi ikada bili prvosveštenica.
- Nisam, pošto sam na otok stigla tek prije dvije godine i trenutno sam najmlađa. Po redoslijedu, tu ulogu ću preuzeti tek kroz tri i po godine.
Čim se djevojka udaljila, otvorio sam kovertu. Poruka je glasila: „Uz blagodaran pozdrav, pozivam Vas da danas, u 18 sati, budete moj gost. Do mojih odaja dopratiće vas jedna od patronesa. Prvosveštenica Otoka nekrunisanih vladarki“.
Vrijeme od doručka do zakazanog sastanka proteklo je brže nego što sam očekivao. Prema dogovoru, u pratnji jedne od patronesa, tačno u naznačno vrijeme, bio sam pred domom prvosveštenice. Dočekala me u malom vrtu s fontanom. Uz blagodarnost na pozivu, pitao sam i čemu da zahvalim ovom susretanju.
- Po pravilu, svaki naš gost, petog dana boravka, dobija ovakav poziv. Želim da se bolje upoznamo i da, s vama , podijelim vaše prve utiske. Kako vam se ovdje dopada?
- Predivno je i jedino što mi nedostaje, to je više vremena.
- Ne mari. Mi vječito sustižemo vrijeme, ali to je Sizifov posao i nikada ga nećemo sustići. Samo ono može sustići nas. Stoga možete biti mirni. I sama bih željela da dan traje bar 48 sati, ali to bi se kosilo sa Heliosovim nazorima. Kako se snalazite u našim hramovima?
- Kao riba u vodi.
- Pa to je fantastično. Vidite, možda ste se zapitali i zašto ste baš vi bili među rijetkim sretnicima, koje smo pozvali na naš arhipelag, koji godišnje posjeti svega četrdesetak hodoljubnika. Odmah ću vam reći. Da bi neko bio među našim odabranicima, on to mora i da zasluži. Dakle, da je do sada objavio najmanje dvije knjige posvećene isključivo ženama, ili dvadeset novinskih ili RTV zapaženih serijala ili, najzad, šezdeset intervjua. Našoj centrali u Atini nisu promakli vaši intervjui i serijali o ženama, kako o nekrunisanim vladarkama i slavnim kćerkama slavnih očeva tako i feljtoni o bezgrešnim grešnicama, kao i o neobičnim porođajima. Neke od tih storija prenijeli su i strani listovi. Zatim ste dobili poziv iz Atine, a kada ste još saopštili da pripremate knjigu o našem, ženskom rodu, odluka je bila donesena. Trenutno na našem arhipelagu boravi još samo jedan pisac, i to na Kleopatrinom otoku, koji vi nećete posjetiti, kao što ni on neće posjetiti Ostrvo nekrunisanih vladarki. Jer, prema našim pravilima, nikada u isto vrijeme, na istom otoku ne mogu boraviti dva naša odabrana i draga gosta.
- Da li sam prvi gost iz Sarajeva kome je ukazana ta čast?
- Da. Usput želim da vas upitam i da li ste zadovoljni onim što ste do sada odabrali.
Odgovorio sam potvrdno.
Potom me prvosveštenica pozvala da uđem u njenu „rezidenciju“, bijelo zdanje u obliku slova L. Tri prve prostrane odaje kroz koje smo prošli bile su ukrašene knjigama, a u pročelju svake bio je i mali Afroditin kip. Naredne dvije odaje krasile su vitrine, sa staklenim ladicama, u kojima je su bile pohranjene fascikle sa feljtonskom građom.
- Ako želite, mogu vam pokazati i fasciklu sa vašim serijalima.
- Blagodarim, ali više bih volio knjigu Meline Merkuri „Rođena kao Grkinja“, koju nisam mogao da kupim nigdje u Sarajevu, kao ni tokom dva sarajevska sajma.
- Vrlo rado.
Vratili smo se u drugu odaju po redu s knjigama i prvosveštenica mi je sa treće police skinula traženu knjigu.
- Mogu li da je ponesem u svoje odmorište?
- Nažalost, ne. Ali ujutro će vam patronesa koja vam bude donijela doručak dostaviti i knjigu, koju ćete vratiti našoj sljedbenici koja vas bude poslužila večerom. Naša sveta pravila su neumoljiva. Jer sve knjige i sve fascikle moraju prenoćiti na svom predviđenom mjestu. To je njihov dom.
Potom smo ponovo izašli u vrt. Dok smo prolazili pored fontane zamolio sam ljubaznu sabesjednicu da mi objasni kako se biraju patronese.
- Po preporukama. Nove sljedbenice dolaze samo onda kada jedna od nas izrazi želju da napusti našu zajednicu ili, ne daj Bože, kada ispusti duši. Kandidatkinje dolaze u Atinu, u dom naših atinskih sljedbenica, koji se nalazi nedaleko od Zapiona, u blizini Hadrijanovog slavoluka, i najbolja postaje naša članica. Prethodno se obavlja mali ritual uvođenja u zajednicu, a novopridošla patronesa, koja zadržava svoje ime, obavezno posjećuje i Otok posljednjeg smiraja, kako bi položila buket svježeg cvijeća na vječno odmorište svoje prethodnice.
- Plašim se da nisam previše radoznao, ali zanima me da li su patronese isključivo djevojke.
- Zašto se plašite radoznalosti. Pa to je ljudska vrlina koja nas nekom magijskom moći vuče stalno naprijed, da spoznajemo novo, neotkriveno, tajanstveno. Vrlo rado ću vam odgovoriti. Među našim sljedbenicama ima najviše djevojaka, ali i nekoliko udovica ili žena koje su isplovile iz bračne zajednice. Dakle, ovo nije arhipelag djevica. Svaka od nas, jednom godišnje, odlazi na jednomjesečni odmor gdje želi i potpuno je slobodna da se oblači po svom izboru, da se susreće i putuje s kim želi. Naravno, sve to podrazumijeva i ljudsku časnost, a jedina obaveza je da se vrati na naš arhipelag prija zalaska sunca posljednjeg dana izbivanja.
- Kuda najčešće putuju?
- Najviše posjećuju porodice, ali obilaze i druge gradove. Naše patronese su uglavnom sa grčkih prostora, ali ima ih i sa drugih. Trideset i pet sljedbenica je iz Grčke, dvije su Britanke, a po jedna Italijanka, Njemica i Čehinja. Mada je vjerski ritual koji upražnjavamo uglavnom mnogobožački, pomalo se prožima i sa obredima sve tri svjetske religije, hrišćanstvom, islamom i judaizmom. A zanimljivo je i naše religiozno porijeklo. Od nas trideset i pet Grkinja 34 su ponikle u ortodoksnim familijama, dok jedna potiče iz romske muslimanske, i to iz Ksantija. Protestantskog su porijekla Čehinja i Britanke, dok je Italijanka odrasla u katoličkoj sredini, u jednom od najljepših sicilijanskih gradova Agriđentu.
- A odakle su Grkinje?
- Najviše ih je iz Patrasa, Atine i Tesalonikija, ali ima ih i sa naših brojnih otoka, od Zakintosa do Rodosa. Ja sam rođena na Krfu. Zanimljivo je i da je među nama sama jedna sa obližnjeg Lezbosa. Vidite, mi bismo ovako mogli pričati satima, ali vrijeme je da se uskoro rastanemo. Vidjećemo se večeras na bogosluženju...
- Svakako.
Prije rastanka zamolila me da popijem sok i zasladim se grčkom baklavom, što sam rado učinio.Vratio sam se u svoje boravište pun utisaka. Uskoro me čekala i večera, a poslije malog predaha i ritualna molitva.
Pismo Marku Polu
Valovi su tiho udarali o kamenitu obalu Velikog kanala. Noć je bila vedra i moglo je biti oko tri sata iza ponoći. Kao usamljenik stajao sam na mostu Rialto, sagrađenom davne 1588, gledajući lelujanje vode.
Nisam ove noći došao u Veneciju (s kojom sam se prvi put susreo davne 1965) da se poklonim ni njenim duždevima ni svetom zaštitniku, apostolu Marku, niti njenim gondolama i prekrasnim ali tonućim palatama, niti bogomoljama i obeliscima, kao ni mostovima, od kojih je najsjetniji onaj zvani Most uzdisaja, odakle su nekada zatočenici, osuđeni na pogubljenje, kroz mermerne „čipke“ posljednji put mogli da osmotre „vanjski svijet“ i udahnu bar dašak svježeg vazduha, umjesto ustajalog, koji je najavljivao njihovu skoru smrt.
Isto tako, nisam došao da se poklonim ni sjenama obamrlog besmrtnika Igora Stravinskog, koji je svoj smiraj našao na ostrvcetu San Mikele, nakon posljednje plovidbe gondolom u sarkofagu obasutom ružama.
Nisam došao ni da tražim Atlantidu, koja se po jednom presmjelom vjerovanju skrila upravo ispod venecijanskih ostrvskih temelja... niti da prisustvujem svetkovini „Vjeridba s morem“.
Pa zašto sam onda došao?
Jednostavno, da se poklonim Marku Emiliju Polu (1254-1324), koji je Evropljanima prvi otvorio kapije Dalekog istoka, i da mu se izvinim za sve nepravde koje je preživio kao zatočenik, jer mu nevjerne Tome nisu vjerovale da je upoznao jedan čudesni svijet, Kinu...
Dakle, da mu se poklonim i u ovo rano jutro pročitam poruku, koju ću potom prepustiti vodama kanala Grande, da je dalje nose Posejdonovim prostranstvima... A ta poruka glasi:
Uvaženi svjetski putniče i praoče brojnih putopisaca. Blagodarim ti na svemu što si učinio za čovječanstvo i molim te za oprost grijeha koji su ti nanijeli nezahvalnici tvoga doba.
Umjesto da te slave kao mirnodopskog Odiseja, Aleksandra Makedonskog ili Sulejmana Veličanstvenog, dodijelili su ti ulogu mletačkog Prometeja. Poslije sukoba sa Venecijancima, Đenovljani su te zatočili i pitanje je da li bi tvoja prebogata životna storija ikada ugledala svjetlost dana da je nisi ispričao jednom isto tako sužnju, Rusticijanu Rustičelu (Rustičeliju) iz Pize. Sužanjstvo je tako spasilo ono što nije htjelo slobodoljublje, a zbilja pobijedila skrivenost i nevjericu.
Doduše i na samrti, čak ni prijatelji, nisu ti vjerovali da si sve to što si opisao kroz zatvorsku ispovijest odista i vidio. Ali i tada si ostao neponovljiv, jer si odlazeći na onaj svijet, davne 1323, vjerovao da će pobijediti istina, stalno ponavljajući „da nisi rekao ni polovicu onog što si vidio i doživio, i da si upravo šutio o onome što je najdivnije i najšarolikije“, o čemu se „čak i na samrti mora šutjeti“.
Presveti Marko Polo, gotovo sve one koji su te osporavali davno je prekrio zaborav, a ti si ostao besmrtan. I danas školarci uče o tvojim pohodima, diveći se kako si se kao 17-godišnjak, sa ocem Nikolom i stricem Mateom, otisnuo na daleki put, koji te je vodio do tada nepoznatih prostranstava, da bi nakon tri i po godine stigao na dvor velikog kana, Kublaji-kana, Džingis-kanovog unuka. Oduševio si ga svojom radoznalošću i nadarenošću i stoga ti je i povjerio misiju da obiđeš neka područja njegove prostrane carevine. A kada si se nakon šestomjesečnog putovanja vratio s iscrpnim izvještajem, sve kapije koje su vodile od dvorskih odaja ka kineskim gradovima, rijekama, jezerima, nebeskim planinama i morskim obalama bile su ti širom otvorene. I umjesto kratkotrajnog ophoda, ostao si hodoljubnik punih sedamnaest godina. Nije ti smetalo čak ni to što nisi znao kineski jezik, jer si sjajno govorio mongolski, što je mamilo posebnu blagonaklonost kod vladara iz mongolske dinastije.
Gotovo da nije bilo krajolika čudesne Kine koji nisu obišao, od Junana do Tibeta. A posebno te je oduševio „nebeski grad“ Kinsaj, kako si ga nazvao, u stvari Handžu, „sa 3.000 javnih kupatila i 12.000 kamenih mostova, većim dijelom tako visokih da velika flota može da prođe ispod njih“. Nedaleko je i istoimena planina Handžu (Žuta planina), jedna od četiri svete u Kini, sa svojim znamenitim vrhom Lotosovim cvijetom, na 1.900 metara nadmorske visine.
Isto tako, vjerno si opisao i rituale lamajskih budista.
Mališani u školama uče i kako si se u Veneciju vratio kao četrdesetogodišnjak, jer si u Duždev grad stigao krajem 1295, kao prvi Evropljanin koji je upoznao sve krasote Kine.
I stoga si ostao neprolazan. Zbog toga ti zahvaljujem, Marko Polo... Jer upravo blagodareći tebi, tragom tvojih podviga otisnuli su se i mnogi drugi, kojima si otvorio put, poput slavnog Ibn Batute, Matea Ričija, Đovanija Karvina, koji će kasnije postati i nadbiskup Pekinga, te opata Odorika, pa sve do znamenitog istraživača Aurela Stajna i ophodnika Frensisa Edvarda Janghasbanda. Ovaj posljednji se 4. aprila 1886. otisnuo iz Pekinga, da bi poslije dvije sedmice prihvatio sve izazove pustinje Gobi, i nakon 70 dana i pređenih 1.255 milja stigao do druge obale tog ogromnog pustinjskog mora.
Dragi svjetski putniče, mada su moji rukopisi neuporedivi s tvojim, vjerujem da na kraju neće doživjeti sličnu sudbinu kao prvobitno tvoji i da će čitalačka publika povjerovati onom što sam napisao, mada nisam prenio svu čarobnost koju sam vidio u Kini. Jednostavno, to je ljepota koja se u potpunosti može doživjeti samo na njenom izvorištu, uz svu lelujavost kineskog podneblja.
Dok sam čitao poruku slavnom istraživaču, mostom Rialto prošao je samo jedan dokoni zaljubljeni par. Vjerovatno me djevojka i mladić nisu ni primijetili, a da i jesu, možda bi taj moj razgovor sa morem, u tako rano jutro, samo prokomentarisali „a svakakvih li čudaka“.
Pismo sam na kraju blago darovao vodama Velikog kanala i ono je otplovilo poput male gondole... da bi se na kraju, poslije duge plovidbe, skrasilo u ovoj knjizi.
Poklonjenje jezeru Kunming
Upravo kada sam vjerovao da sam i zauvijek kazao zbogom divnom jezeru Kunming i bajkovitom okruženju, neka magijska moć preokrenula je tok sudbine. Valjda neodoljiva želja da ga bar još jednom vidim i osmotrim njegovu smaragdnu vodu, te da se istinski, ali ritualno oprostimo, nagnala me je da se i narednog dana, u rano jutro, na pet sati prije polaska za aerodrom, taksijem još jednom odvezem do Ljetne rezidencije. Ponovo sam, kao i prethodnog dana, zajedno sa svitom turista prošao kroz sjevernu kapiju, kojom su, kao i južnom, nekada prolazili jedino stražari i evnusi, dok je samo prednja, istočna bila rezervisana za imperatora i imperatorku.
Ponovo sam se uspeo znamenitim brežuljkom, te prošao pored velike pagode s ugraviranim likom Bude na plavim, zelenim i žutim ciglama, dok se veliko zvono lelujalo na vjetru stvarajući opojni zvuk.
Spustio sam se zatim i do same obale i malog zatona odakle kreću čamci na poklonjenje jezerskim vodama. Zamolio sam lađara da me preveze do ostrvceta, obraslog vrbama i drvećem breskve.
Sa ostrvceta sam mogao da osmotrim i naspramni ansambl pagoda, dvoraca i paviljona na obali, koji su izranjali iz zelenih vrtova, a na samom otočiću i Proljetni paviljon, povezan mostom sa obalom.
Zamišljao sam i kako su nekada u tom opojnom dekoru mogli tek da uživaju carevi i carice, ali i njihova posluga, ukoliko se ne bi namjerila na ohole vladare kakva je bila imperatorka Ci Si, kojoj je batinanje neposlušnih bila redovna praksa. Naravno, nije se ona laćala batine, već su bezgrešne sluge i sluškinje batinali one grešne.
Istovremeno, valjda nikada, kao u doba te nemilosrdnice, pojedini evnusi, poput Li Ljeng Jinga, nisu doživjeli i tako visoka rangiranja na dvoru kao u njeno doba, čak mu je bilo dozvoljeno da na tren sjedne i na prijesto. Poniznost i beskrajna poslušnost omekšavali su njeno kameno srce, a laskanje umanjivalo sujetu. Čak je i holandski slikar Hubert Vosa „podlegao“ tom principu, podmlađujući već vremešnu caricu, prilikom izrade njenog portreta 1905. godine. O svemu tome razmišljao sam tog jutra...
Još jednom sam duboko udahnuo ostrvski miris i zatim s lađarem krenuo natrag. Negdje na pola puta zamolio sam ga da zakratko uspori. Izvadio sam nalivpero, ukrašeno slonovačom i specijalno brušenim dragim kamenom u kojem se nazirao konjanik, i blago ga darovao smaragdnim vodama, da ostane vječan kao i one same.
Ljepšu blagodarnost za sve što sam vidio u Kini zasigurno nisam mogao ni zamisliti. A cijeli čin nosio je i dvostruku simboliku. Bio je to ne samo trenutak mojih decenija već i simbolično pohranjenje mojih uspomena na najčarobnijem mjestu koje sam ikada vidio.
Upravo tim nalivperom, kupljenim u Agri, koje sam dobio za osamnaesti rođendan, više od četiri decenije ispisivao sam svoje novinarske bilješke.
S njim sam drugovao putujući Malom Azijom, sredozemnim ostrvima, evropskim, azijskim i nekim afričkim metropolama i svetilištima...
To pero pratilo me svuda: i tokom hodoljublja tragom Odiseja, Aleksandra Makedonskog, Sulejmana Veličanstvenog, vitezova monaškog reda svetog Ivana (Kipar - Rodos - Malta), zatim tokom putovanja kroz otrantsku usamljenicu Albaniju 1988, i za vrijeme dramatičnih bukureštanskih zbivanja decembra i januara 1989/1990, te oktobra 2000, tokom praćenja potopa čarobnog maloazijskog grada Zeugme, koji nije mogao da se suprotstavi moćnom Eufratu... Pratilo me i za vrijeme paklenih dana duge opsade Sarajeva, tokom minulog rata, kada sam slao ratne storije za najugledniji atinski list Elefterotipiju.
Možda i najzauzetije, to pero bilo je prije dvije i po decenije, kada sam u istom danu objavio priloge o dolazećem džinu sa Bosfora Turskoj u (zagrebačkom) Vjesniku, o snenoj grčkoj Olimpiji u (beogradskoj) Politici, te storiju o Albaniji u mom (sarajevskom) Oslobođenju. Tako sam na najljepši način povezao tri draga grada i tri uticajne novine, koje su južnoslovenskim prostorima dale brojne novinarske bogove. Bio je to moj novinarski vrhunac. A tekst u Vjesniku poručio je, posredstvom uvaženog kolege Hajrudina Somuna, žurnalistički bard Hidajet Biščević. Zanimljivo je da su kasnije obojica bila ambasadori u Turskoj: Somun Bosne i Hercegovine, a Biščević Hrvatske.
Najzad, to pero mi je bilo vjerni saputnik i onda kada sam intervjuisao slavne ličnosti, od grčkih ikona Meline Merkuri i Nane Muskuri do turskih predsjednika Turguta Ozala i Sulejmana Demirela.
Eto, sada sam to pero zauvijek ispuštao iz ruku, prepuštajući ga dubinama jezera Kunming.
Nusu
Umiranje ženskog jezika
Gotovo skamenjen stajao sam u uglu omanje prostorije sneno slušajući besjedu dvostrukog oproštaja koju je izgovarao čovjek u odeždi. Opraštao se od 98-godišnje Jang Huanji, posljednje Kineskinje koja je znala jedinstveni jezik na svijetu nušu, koji su govorile samo žene, i to u predjelima južne i centralne Kine.
- Kada padne jedna zvijezda, to simbolizuje i jedno umiranje, rekao je tiho da bi zatim nastavio: Danas, međutim, ovog septembarskog popodneva gospodnje 2004. godine, prisustvujemo dvostrukom gašenju - umiranju jedne naše sugrađanke i jednog jezika zauvijek. Od ovog dana naša planeta ostaje siromašnija za još jedan jezik. Jer Jang Huanji sa sobom na onaj svijet nosi i posljednje obrise jezika koji je nastao u trećem vijeku i kojim su se isključivo služile žene. A sve u želji da u patrijarhalnom okruženju, gdje je muškarac dugo bio ovozemaljski bog, nađu prostor za tajnovitu komunikaciju, koja nikako nije smjela da dopre i do muških ušiju.
Tako su razmjenjivale svoje tajne, male i velike, radosne i tužne, a i prepisku su vršile na nušuu. Ta pisma su živjela, uglavnom, koliko i njihove autorke, jer su poslije smrti spaljivana ili pokopavana zajedno s njima. Otuda je ostalo vrlo malo takvih pisama. Preživjela su čuvana kao suho zlato, a jedna od rijetkih izložbi rukopisa na nušuu održana je aprila 2004, što svjedoči da ovovremena kineska vlast čini sve da ne izumru bar ti unikatni rukopisi.
Poštovana Jang Huanji, neka ti je blagosloven put na onaj svijet, rekao je na kraju čovjek u odori, dodajući da će njeno ime zauvijek ostati ispisano i kao posljednji žižak, koji se odupirao tami zaborava.
Njegova besjeda podsjetila me je na sve prisutniji ponor sabesjedničke vavilonske kule i izumiranje brojnih drugih jezika. Koliko ih je samo ugašeno i to zauvijek. Koliko je samo u nepovrat otišlo memorije ispisane na tim potonulim pismima i jezicima.
Slušajući govor o Jang Huanji, sjetio sam se i istovjetne sudbine žiteljke Aljaske Marije Smit - Džons. Ona je ostala „posljednja Mohikanka“ koja je govorila prastarim ejaka jezikom. A pod nebeskom kapom danas još pedesetak jezika govori samo jedan čovjek! Ustvari, više i ne govori, već zna, jer nema s kim da govori. A slična sudbina prijeti još više od 400 jezika. Hronike bilježe i da je španski jezik na ostrvima čileanskog arhipelaga sjeverno od Magelanovog moreuza već potopio kaveskar jezik Indijanaca, kao i mnoge druge, dok na Uskršnjem ostrvu traje posljednja bitka da se ne ugasi jezik rapa nui.
To pretužno saznanje podsjetilo me i na vapaj uglednog lingviste Dejvida Harisona da je „smrt svakog jezika erozija ljudskog razuma“. Upozorenje je utoliko shvatljivije ako se ima u vidu apokaliptična najava da bi u naredna dva vijeka od oko 7.000 jezika više od 80 posto moglo nestati zauvijek! S druge strane, istorija zna vrlo malo jezika koji su ponovo vaskrsnuli. Hebrejski je jedan od rijetkih koji je oživio i gotovo da predstavlja izuzetak.
Dugo sam razmišljao i o neumoljivoj globalizaciji, kao i galopirajućem pohodu engleskog jezika. Čak više ne vrijedi ni stara maksima da vrijediš onoliko koliko znaš stranih jezika, ako se ne služiš engleskim, makar govorio italijanski, njemački, grčki i bugarski, na primjer.
Sve to otvara kapije beznađa za mnoge tzv. male jezike, neovisno od toga izražavaju li i velike kulture. U jezičkom moru kao da važi morsko pravilo da velika riba guta malu.
To se, istina, ne bi moglo reći i za jezik nušu. Njega je jednostavno pregazilo vrijeme, jer je bio odviše anahron. I jedinstven... Kao što je nekada bilo vanvremensko i omotavanje ženskih stopala, što je simbolizovalo podređenost i vezanost za kuću. Taj običaj pojavio se u desetom vijeku, a kako navodi Rene Etiambl, „uporna tradicija tvrdi da ga je uveo pjesnik Li Ju“, ali ne da bi se njegova miljenica sadržala u svom domu, već da bi stegnutih stopala mogla da igra na lotosovom cvijetu, podsjećajući ga na „dva roga mladog mjeseca“.
Opširnije o autoru:
SLOBODAN STAJIĆ (22. 2. 1947), novinar i putopisac, rođen je u Sarajevu, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu. Prve reporterske zapise o Maloj Aziji, Francuskoj, Italiji i bivšoj Čehoslovačkoj objavio je još 1965. Kao novinar i urednik Oslobođenja i Svijeta (iz zlatnog doba), te saradnik Dana, Spektra, Sezama i sarajevske Republike, kao i više stranih listova, objavio je oko 4.500 članaka, putopisa, portreta, intervjua i komentara o Balkanu, Mediteranu, Kavkazu, Kini, poznatim ličnostima i Olimpijskim igrama.
Sa pacifističkom besjedom „Od Mekonga do svete rijeke Jordan“ bio je prvak bivše Jugoslavije u govorništvu 1970. u Skoplju. A dobitnik je i brojnih novinarskih priznanja za izvještaje iz Rumunije, Turske, Bugarske, Albanije i sa Kipra, kao i za urednički doprinos šefa Deska Oslobođenja tokom minulog rata u BiH. U istom listu bio je i urednik spoljnopolitičke rubrike, feljtona, reportaža i tribine čitalaca, a jedno vrijeme obavljao je i dužnost zamjenika glavnog i odgovornog urednika Izdavačke djelatnosti NIŠRO Oslobođenje. Uporedo, više od dvije decenije (1970-1991) bio je i stalni saradnik Politike.
Bio je i predavač na Visokoj školi novinarstva Media plan u Sarajevu, koja je osnovana u saradnji sa prestižnom Visokom školom novinarstva iz Lila.
Nosilac je najvećeg priznanja Oslobođenja, nagrade za životno djelo „30. avgust“ (1999), te laureat prestižne međunarodne nagrade Sloboda (Award Freedom) za 1998. Tokom rata u BiH izvještavao je za najugledniji atinski list Elefterotipiju, a po završetku rata bio je kolumnista u tesalonikijskim listovima Makedonija i Tesaloniki. Autor je i knjige putopisa iz 33 zemlje „Zeugmine suze“ (doživjela tri izdanja), kao i knjige zapisa „Kina, bajkovita zemlja“ (2010), a bio je i koautor enciklopedijskog izdanja Olimpijske staze (1983), te monografije „Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo“ (2009).
|
|
